13. veljače 1911. – 7. listopada 1979.
Prvi gol na Starom placu za Hajduk je postigao Šime Raunig, 11. lipnja 1911. godine, protiv Calcia, a posljednji Mišo Krstičević, 5. rujna 1979. godine u prvenstvenom derbiju sa zagrebačkim Dinamom.
Nakon mnogih zamolbi i peripetija, koristeći i lukava obrazloženja, Hajduku je odobreno da to vježbalište može koristiti za svoju športsku djelatnost. Manjim zahvatima vojničko vježbalište pretvoreno je u igralište dimenzija 100 x 60 metara, a bilo je položeno u smjeru istok – zapad, što je jasno zbog putanje sunca smetalo igračima za vrijeme treninga i odigravanja utakmica. Uz to je bilo i kamenito, pa prema tome i vrlo tvrdo i opasno prilikom pada aktera nogometne predstave.
Zanimljivo je da su za gledaoce na sjevernoj i južnoj strani postavljane bačve od piva, a na njih daska. Nešto kasnije ta su sjedišta «modernizirana», pa su se iz obližnjih restorana, kavana, gostionica, pa i kuća posuđivale prave stolice.
Na tako primitivnom igralištu radilo se i igralo punih osam godina (ne računajući četiri ratne). A onda je 1923. godine uslijedila prva veća preinaka. Igralište je okrenuto u smjeru sjever – jug, čime je konačno izbjegnut neugodni pogled u sunce. Nadalje prošireno je na normalne dimenzije 105 x 70 metara. Međutim, teren je i dalje ostao tvrd i kamenit.
Prva tribina izgrađena od drva iznikla je 1926. godine prigodom velikog Sokolskog sleta u Splitu, ali je iste godine nestala u požaru. Tek tri godine kasnije izgrađene su nove tribine, opet drvene, opet natkrite, čiji je kapacitet bio 900 sjedišta. Te tribine uništene su u tijeku Drugog svjetskog rata, nešto od avionskih bombi, a nešto od talijanskih vojnika koji su skidali daske za ogrjev i druge potrebe.
Po završetku rata 1949. godine, počeli su zamašni radovi na preuređenju Starog placa. U prvom redu teren je iako još ne travnat, dobio drenažu, sagrađenu su drvene tribine, na zapadu sa 1400 mjesta. Deset godina kasnije pjeskoviti teren zamijenjen je travom, a dosta kasnije sagrađenu su montažne tribine i na istoku.
S ovom izgledom Stari plac, ostao je sve do 1979. godine.
Eto, to su bile izmjene koje je doživjelo to proslavljeno igralište Hajduka na kojemu su nicale brojne generacije vrsnih nogometaša, odigrane mnoge nezaboravne utakmice i proslavljani veliki trijumfi splitskog prvoligaša, pisana bogata povijest koja će trajno nadahnjivati sve generacije igrača i prijatelja Bijelih.
Prvi gol na Starom placu za Hajduk je postigao Šime Raunig, 11. lipnja 1911. godine, protiv Calcia, a posljednji Mišo Krstičević, 5. rujna 1979. godine u prvenstvenom derbiju sa zagrebačkim Dinamom.
Priča o legendarnom Starom Placu
Prije osnutka Hajduka taj prostor smješten uz staru Gradsku plinaru bio je isključivo vježbalište bivše austrougarske vojske. Stari Splićani upravo zbog toga nazivali su ga Krajeva njiva (u splitskom žargonu ne kaže se kralj nego kraj).Nakon mnogih zamolbi i peripetija, koristeći i lukava obrazloženja, Hajduku je odobreno da to vježbalište može koristiti za svoju športsku djelatnost. Manjim zahvatima vojničko vježbalište pretvoreno je u igralište dimenzija 100 x 60 metara, a bilo je položeno u smjeru istok – zapad, što je jasno zbog putanje sunca smetalo igračima za vrijeme treninga i odigravanja utakmica. Uz to je bilo i kamenito, pa prema tome i vrlo tvrdo i opasno prilikom pada aktera nogometne predstave.
Zanimljivo je da su za gledaoce na sjevernoj i južnoj strani postavljane bačve od piva, a na njih daska. Nešto kasnije ta su sjedišta «modernizirana», pa su se iz obližnjih restorana, kavana, gostionica, pa i kuća posuđivale prave stolice.
Na tako primitivnom igralištu radilo se i igralo punih osam godina (ne računajući četiri ratne). A onda je 1923. godine uslijedila prva veća preinaka. Igralište je okrenuto u smjeru sjever – jug, čime je konačno izbjegnut neugodni pogled u sunce. Nadalje prošireno je na normalne dimenzije 105 x 70 metara. Međutim, teren je i dalje ostao tvrd i kamenit.
Prva tribina izgrađena od drva iznikla je 1926. godine prigodom velikog Sokolskog sleta u Splitu, ali je iste godine nestala u požaru. Tek tri godine kasnije izgrađene su nove tribine, opet drvene, opet natkrite, čiji je kapacitet bio 900 sjedišta. Te tribine uništene su u tijeku Drugog svjetskog rata, nešto od avionskih bombi, a nešto od talijanskih vojnika koji su skidali daske za ogrjev i druge potrebe.
Po završetku rata 1949. godine, počeli su zamašni radovi na preuređenju Starog placa. U prvom redu teren je iako još ne travnat, dobio drenažu, sagrađenu su drvene tribine, na zapadu sa 1400 mjesta. Deset godina kasnije pjeskoviti teren zamijenjen je travom, a dosta kasnije sagrađenu su montažne tribine i na istoku.
S ovom izgledom Stari plac, ostao je sve do 1979. godine.
Eto, to su bile izmjene koje je doživjelo to proslavljeno igralište Hajduka na kojemu su nicale brojne generacije vrsnih nogometaša, odigrane mnoge nezaboravne utakmice i proslavljani veliki trijumfi splitskog prvoligaša, pisana bogata povijest koja će trajno nadahnjivati sve generacije igrača i prijatelja Bijelih.
Postignuća
- Prvak Jugoslavije 9 puta
- Prvak Hrvatske 3 puta
- Pobjednik Kupa Jugoslavije 6 puta
